Velebit je oduvijek spajao priobalje s ličkim zaleđem u jedinstvenu gospodarsku, kulturnu i povijesnu cjelinu. Njegovim je cestama kroz razmjenu dobara kolala raznovrsna roba. U tu je svrhu prometno povezivanje bilo iznimno važno – od antičkih vremena do danas. Radi razvoja gospodarstva, trgovine i prometa, Habsburška Monarhija je u 18. i 19. stoljeću izgradila nekoliko značajnih cesta preko Velebita. Graditelji cesta odlikovali su se iznimnom stručnošću, te je većina tih cesta, uz poneku rekonstrukciju, u uporabi i u današnje vrijeme.

Rekonstruirane velebitske ceste u vrijeme svoje gradnje bile su veliki napredak u načinu izvedbe cesta jer je njihov kolnik imao kamenu podlogu, veliko rubno kamenje, masivne potporne zidove, dobru odvodnju kolnika i objekte ispod trupa ceste, a širina im je iznosila od 4 do 6 metara. Kameni tarac bio je potreban da se sačuva kolnik od razornog djelovanja oborinskih voda i jake bure. U protivnom bi kolnik bio razoren u najkraće vrijeme.

Zbog dobre očuvanosti i povijesne vrijednosti, neke od ovih cesta su zaštićene kao kulturno dobro Republike Hrvatske.

Jedna od važnih cesta izgrađenih u prošlosti preko velebitskih prijevoja radi odvijanja trgovinskog prometa između priobalja i unutrašnjosti bila je Terezijana.

Terezijana je izgrađena 1786. g. radi boljeg povezivanja tadašnjeg pukovnijskog središta u Gospiću sa slobodnom lukom Karlobag te kako bi zamijenila postojeću Karolinsku cestu kojom se putovalo sve teže zbog njenih oštrih zavoja i strmih dijelova. Nalog za izgradnju nove, modernije ceste dao je tadašnji austrijski car Josip II. Cesta je dobila ime po njegovoj majci, Mariji Tereziji.

Gradnja ceste povjerena je graničarskom časniku Filipu Vukasoviću, kasnijem znamenitom graditelju Lujzijanske ceste Karlovac – Rijeka.

Terezijana je 2007. g. uvrštena na popis kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Radi upoznavanja što većeg broja posjetitelja o kulturnoj važnosti Terezijane, Javna ustanova Park prirode Velebit uredila je dio Terezijane kao poučnu stazu. Staza je namijenjena isključivo pješacima, a posebno je zanimljiva zbog prostora kojim prolazi gdje se, u samo 3 km koliko je poučna staza duga, dožive oba lica Velebita u njihovoj punoj ljepoti.

Vršne dijelove sjevernog i srednjeg Velebita, od Zavižana do Baških Oštarija, povezuje 57 km duga planinarska staza. Nazvana je po svom projektantu Anti Premužiću, znamenitom graditelju putova i staza po Velebitu.

Izgradnjom staze omogućen je pristup u najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita dotad poznate samo malom broju stanovnika. Gradnja staze trajala je svega 3 godine (1930.–1933.). Radove su izvodili brojni radnici iz velebitskih i podvelebitskih sela.

Kako nema velikih uspona, njome mogu proći i ljudi nenavikli na planinarenje. Utočište mogu pronaći u nekoliko planinarskih objekata koji se nalaze u blizini staze.

Kvalitetom gradnje i uklopljenošću u prirodni okoliš ova se staza smatra remek-djelom graditeljstva. Upravo zbog toga je 2009. godine uvrštena na popis kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Još jedna povijesna velebitska cesta koja je uvrštena na popis kulturnih dobara Republike Hrvatske (2007. godine) je tzv. Majstorska cesta.

Kako bi se skratio put do Dalmacije, 1825. g. počela je izgradnja transvelebitske prometnice na relaciji Sveti Rok – Mali Alan – Obrovac. Na toj cesti počela je samostalna djelatnost poznatoga graditelja planinskih cesta i graničarskog časnika Josipa Kajetana Knežića.

Gradnja ove 41 km duge prometnice potpuno je završena 1832. godine kada je svečano puštena u promet pod nazivom Majstorska cesta. Naime, način na koji je Knežić proveo trasu po strmoj velebitskoj padini s brojnim serpentinama između klisura i kukova u to je vrijeme predstavljao veliki napredak u cestogradnji. Maksimalni nagib ceste iznosio je do 5,5 % što je u skladu i sa suvremenim propisima za gradnju prometnica. Po toj novoj velebitskoj transverzali, osim trgovačkog, od početka se odvijao i poštanski promet između Beča i Zadra.

Cesta prolazi pokraj geomorfološki značajnog lokaliteta Tulovih greda – istaknute skupine okomitih vapnenačkih greda, kukova i tornjeva.

Kronologija izgradnje cesta u prošlosti