Na području Velebita nalazi se više očuvanih skupina mirila. Mirila su vezana za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja. Sve su skupine mirila locirane uz puteve kojima se prolazilo do mora i to na pola puta od naselja do groblja. Bez obzira na to što je trebalo prijeći velike udaljenosti što je bilo naporno zbog nošenja mrtvaca, pritom se tijelo preminulog nije smjelo odložiti na zemlju. Nosači su se izmjenjivali kako bi lakše svladali težinu tereta i udaljenost puta. Odmoriti se, počinuti i odložiti mrtvaca na zemlju smjelo se jedino na određenom mjestu – mirilu – prvom stajalištu za počivanje od pokojnikove kuće do groblja. Položeni se mrtvac „izmjerio“ po dužini tijela i mjera bi se zabilježila s dvije kamene ploče, pa se tek nakon pokapanja mrtvaca izrađivalo mirilo.

Mirila su za velebitsko stanovništvo bila značajna kao obilježje kulture. Ona su označavala kult prema pokojniku, zato su bila važnija od groblja na kojem je pokopan mrtvac. Nakon pokapanja pokojnik se nije više obilazio niti se dolazilo na groblje sve dok netko opet ne umre. Razlog tome najčešće je bila velika udaljenost planinskih naselja od mjesnog groblja kao i to što se smatralo da je u grobu pokopano „samo tijelo bez duše, koja je ostala na mirilu“.

Umjesto toga mirila su označavala spomen na pokojnika, kraj njih se prolazilo, pazilo se na njihov izgled.

Ovaj običaj traje do 50-ih godina 20. stoljeća, nakon čega potpuno prestaje.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske u prosincu 2007. godine donijelo je Rješenje kojim se utvrđuje da posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra.

U blizini Starigrada Paklenice nalaze se dvije poučne staze koje obuhvaćaju ukupno 8 uređenih lokaliteta mirila. Prva je staza udaljena 1 km od centra Starigrada Paklenice, dok se druga nalazi kod sela Ljubotić (skretanje s magistrale kod Tribnja Kruščice).