(1866.-1934.), poznati mađarski botaničar, profesor botanike na Sveučilištu u Budimpešti i član Mađarske akademije znanosti.

Velebitsku floru istraživao je od 1894. do 1913. godine. Pritom je otkrio i opisao nove vrste i podvrste. Tako je 1905.g. sa suradnicima otkrio endemičnu vrstu hrvatsku sibireju, a 1907. endemičnu krstašicu koja je po njemu dobila ime Degenia velebitica. Rezultate tih istraživanja objavio je u većem broju naučnih rasprava i priloga. Posebno je značajno njegovo fundamentalno djelo „Flora velebitica“, koje je poslije njegove smrti na njemačkom jeziku objavila Mađarska akademija znanosti. To djelo u četiri sveska donosi popis svih dotad nađenih biljaka na području Velebita, na Senjskom bilu i Goloj Plješevici, s podacima o njihovoj rasprostranjenosti i fizikalnim odlikama velebitskog brdskog masiva koje ima fitogeografsko značenje.

(Senj, 1931.-Senj, 2003.), arheolog.

Arheologiju je studirao u Zagrebu, 1962.g. postaje direktor muzeja u Senju. Godine 1965. pokreće i dugo godina je urednik godišnjaka Senjski zbornik u kojem je objavio mnoštvo članaka o Velebitu, među njima i rezultate istraživačkih ekspedicija što ih je sam organizirao.

(Čazma, 1897.-Zagreb, 1963.), profesor botanike na Filozofskom, a zatim na Veterinarskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, jedan od najuglednijih prirodoslovaca i istraživača biljnog svijeta Hrvatske i Balkana. U svom golemom životnom djelu, koje se uz ostalo bitno bavi proučavanjem fitocenologije jugoistočne Europe, Horvat je vegetacijskim studijama o hrvatskim planinama i šumskim zajednicama obuhvatio i Velebit.

(Petrinja, 1786. – Senj, 1848.), inženjer i major austrijske vojske.

Istaknuo se kao vrhunski graditelj velebitskih cesta Obrovac-Sv. Rok (Majstorska), Gospić-Karlobag, Karlovac-Senj (Jozefinska). Iako samouk, njegove su ceste tako vješto izvedene da su i danas u uporabi. Njegovo je djelo i dvokatni kameni most u Tounju. Na Velebitu je proveo preko 20 godina i po vlastitoj želji pokopan pod Vratnikom, gdje je kao zadužbinu sagradio kapelicu sv. Mihovila. Po njemu se zaselak na tom mjestu zove Majorija.

(1808.-1882.), liječnik, prirodoslovac, botaničar i zoolog. U društvu s Ljudevitom Vukotinovićem prvi je put putovao Velebitom 1852., zatim 1856., a posljednji put 1878. godine. Rezultate svojih florističkih istraživanja u Hrvatskoj uključivši Velebit, objavio je zajedno s Vukotinovićem u knjižici „Syllabus florae croaticae“ (1857.), a kasnije ih je uklopio u kapitalno djelo „Flora croatica“ (izdano 1869.). I u Schlosserovu čast neke su biljke nazvane njegovim imenom.

(1757.-1817.), poznati mađarski botaničar, profesor medicine, kemije i botanike na Sveučilištu u Budimpešti. Njegovo ime označuje početak pravih botaničkih istraživanja velebitskoga brdskog masiva. Prvi put je na Velebitu bio 1802.g. s grofom Franzom Waldsteinom, pri čemu je otkrio i opisao mnoge nove biljne vrste i velebitske endeme.

U znak priznanju Kitaibelu mnoge su biljne vrste, pa i neke koje rastu na Velebitu, nazvane njegovim imenom, npr. Aquilegia kitaibelii, Primula kitaibeliana itd.

(Senj, 1877. – Maribor?, 1945.), dr. prava, odvjetnik i političar.

Radio kao odvjetnik u Jastrebarskom i Zagrebu. Kao član Radićevog HSS-a bio je 1925.g. ministar trgovine i industrije. God. 1945. nestao je na putu između Zagreba i Bleiburga.

Kao član jugoslavenske vlade najviše je pridonio inicijativi da 1928. Plitvice i Štirovača budu proglašene prvim nacionalnim parkovima u Hrvatskoj. Član je Hrvatskog planinarskog društva od 1908. i šesti njegov predsjednik (1921.-25.). Zapamćen je kao energičan reformator hrvatskog planinarstva, pokretač brojnih akcija, izgradnje kuća i propagator suvremenog alpinizma. Nastojao je planinarstvu dati što više kulturnog sadržaja, usmjerio je djelovanje hrvatskih planinara na Dinarsko gorje, osobito na Velebit.

Njegovom je zaslugom ing. Ante Premužić uspio trasirati turistički put uzduž Velebita. Krajačevim imenom nazvana je skupina kukova u sjevernom Velebitu i kuća na Vučjaku (danas dom Zavižan).

(1876.-1931.), mađarski botaničar, direktor sekcije mađarskog Nacionalnog muzeja u Budimpešti. Od 1906. do 1913.g. osam je puta uzastopno botanički proučavao područje Velebita te općenito mnogo pridonio poznavanju velebitske flore. Godine 1909. prvi je našao rascvalu velebitsku degeniju.

(Vučja Luka, 1902.-Zagreb, 1972.), profesor botanike na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, poznavalac i istraživač biljnog svijeta hrvatskih planina, osobito Biokova i Velebita.

Osnivač je poznatog Velebitskog botaničkog vrta (1967.). Kušan je pisac brojnih florističkih, taksonomskih i vegetacijskih studija. S obzirom na biljni svijet Velebita, Kušan je posebno istraživao životne uvjete velebitske degenije (1963.), a utvrdio je i neka nova nalazišta hrvatske sibireje na Velebitu (1971.). Kao profesor Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta osnovao je u Zagrebu i Botanički vrt za ljekovito i otrovno bilje (1947.) te napisao knjige „Ljekovite biljke“ (1938.) i „Ljekovito i drugo korisno bilje“ (1956.).

(Sl. Orahovica 1882.-Zagreb, 1962.), dr. geologije, direktor Geološko-paleontološkog muzeja u Zagrebu, eminentan stručnjak za geologiju krša i speleologiju, znanstvenik i popularizator prirodnih znanosti.Napisao „Planinarski vodič po Velebitu“ (1929.g.).

(Slav. Kobaš, 1889 – Zagreb, 1979.), dipl.ing. šumarstva.

Nakon završetka šumarskog fakulteta u Zagrebu (1913.) služio je po raznim mjestima baveći se regulacijom bujica, pošumljavanjem i trasiranjem putova (Rab, Plitvice, Crikvenica, Velebit itd.). Za vrijeme rada u direkciji šuma u Sušaku (1926.-35.) trasirao je glasovitu turističku stazu uzduž Velebita od Zavižana do Oštarija (Premužićeva staza, 1930.-33.). S Ivanom Krajačem istraživao je Velebit, osobito Rožanske kukove, te o tome pisao.

(Senj, 1850.-Karlovac, 1932.), austrijski časnik i, iako amater, jedan od najznačajnijih hrvatskih botaničara. U toku četiri desetljeća marljivog rada sakupio je izvanrednu herbarijsku zbirku od oko 30 000 listova, koja je i danas temelj herbarija Hrvatske. Surađivao je s Borbásom i Degenom, koji su njemu u čast neke biljke nazvali njegovim imenom (npr. Polygala rossiana, Leontodon rossianus i dr.).

Njegovim je imenom nazvano Rossijevo sklonište na Velebitu.

(Gospić, 1928.-Gospić, 1994.), dr. veterine i istaknuti planinar. Svojim člancima i knjigama o Velebitu, u kojima na vješt način isprepliće faktografiju i emocije, uvrstio se među naše najbolje i najčitanije planinarske pisce. Objavio je bezbroj članaka u mnogim planinarskim glasilima, kao i u Senjskom zborniku, Ličkom kalendaru, Ličkim novinama i sl. Velebit, koji je izvrsno poznavao opisao je u svojim knjigama: „Velebitskim stazama“, „Zvona ispod zvijezda“, „Baške Oštarije i šira okolica“.

(1733.-1810.), inženjerski časnik, jedan od naših najzaslužnijih cestograditelja svoga vremena, posebno poznat po gradnji stare Jozefinske ceste (Karlovac-Senj).

Zbog svojih velikih zasluga u cestogradnji, imenovan je glavnim dvorskim građevinskim ravnateljem u Beču, gdje je i umro 1810.g.

(selo Cvitkovići kod Slunja, 1886. –Zagreb, 1947.), građevinski inženjer koji je vodio radove trasiranja i izgradnje pruge na dionici Gračac-Knin pri čemu je 1913.g. u masivu južnog Velebita (podno brda Crnopac) otkrio kompleks Cerovačkih špilja.

(1755.-1809.), graditelj i časnik austrijske vojske Vojne krajine koji je zbog vojnih zasluga dobio nasljedni barunat i grofovstvo. Ratovao je sa svojim postrojbama diljem Europe, a ponajviše u Italiji i Francuskoj.

Vukasović je također bio poznati graditelj cesta: Gospić-Karlobag (Terezijana), Senj-Sv. Juraj, Senj-Novi Vinodolski, a posebno se istakao gradnjom Lujzijanske ceste koja je povezivala Rijeku i Karlovac.

Umro je od posljedica ranjavanja na bojnom polju protiv Francuza 1809.g., te je pokopan u Beču.

(1813.-1893.), književnik i prirodoslovac, pravnik i političar, botanikom se bavio istražujući u prvom redu biljni sviiet Hrvatske, zajedno sa svojim učiteljem Josipom Schlosserom. Otkrio je i nove biljke od kojih neke rastu i na Velebitu, npr. ranjenik (Anthyllis tricolor) i dr.