Topić J., Nikolić T., Vuković N. (2010): Velebit. U Nikolić T., Topić J., Vuković N. ur.: Botanički važna područja Hrvatske. Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Školska knjiga d.o.o., Zagreb, 440 - 453.

„Velebitski masiv zasigurno je jedno od najznačajnijih, ako ne i najznačajnije florističko područje Hrvatske, i jedno od najvažnijih središta europske bioraznolikosti. Odlikuje se velikim brojem biljnih zajednica i izrazitom visinskom zonacijom. Na području Velebita raste oko 2000 biljnih vrsta i podvrsta, s velikim udjelom rijetkih, ugroženih, endemičnih i zaštićenih biljaka, od kojih su neke poznate jedino s Velebita, npr. velebitska degenija (Degenia velebitica), prozorski zvončić (Campanula fenestrellata) i hrvatsko zvonce (Edraianthus graminifolius var. croaticus). Današnji biljni svijet Velebita rezultat je prepletanja dvaju vegetacijskih područja – srednjoeuropskog i mediteranskog. Razvijao se pod nešto slabijim utjecajem oledbi, pa su tercijarne vrste u većem broju izmaknule potpunom zaleđenju (brojne vrste vapnenačkih stijena i točila te visokoplaninskih travnjaka); danas su poznate kao endemi ili relikti. Takav je tercijarni relikt npr. poznata hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis ssp. croatica).
Florističku vrijednost ovog prostora dodatno povećavaju glacijalni relikti, biljke koje su za vrijeme glacijala bile mnogo šire rasprostranjene, a danas su se zadržale na izoliranim mjestima s hladnijom mikroklimom (npr. runolist (Leontopodium alpinum), proljetna sirištara (Gentiana verna) i dr.).“

Raste većinom na finijim i smirenijim točilima što leže prema jugoistoku i u pukotinama stijena. Endem sjeverozapadnih Dinarida karakteristična za Velebit - raste u pukotinama sjenovitih , razmjerno vlažnih stijena te na odvojenima blokovima kamena u bukovoj šumi (500 - 1700 m) - cvate u svibnju i lipnju.

Raste većinom u polusjeni, na blokovima kamenja i na pećinama u bukovoj šumi, no često i u pukotinama suhih i južnom suncu izloženih stijena, spuštajući se i u dublje doline (600 - 1300 m) - cvate u srpnju i kolovozu. 

Strogo zaštićena biljka koja raste na kamenitim obroncima u pukotinama stijena i među gromadama kamenja, pretežno na zapadnim obroncima Velebita i na nadmorskoj visini 950 do 1000 m, tek iznimno do 800 odnosno 1550 m - cvate u lipnju i početkom srpnja.

Endemska hrvatska vrsta koja raste u jastučastom obliku u pukotinama stijena izloženih suncu, ali i na pećinama i blokovima kamenja u bukovoj šumi, i to od gorskog do pretplaninskog područja (500-1600 m). Cvate u srpnju i kolovozu.

U cjelini gledano, na Velebitu prevladavaju šumska staništa, a za očuvanje sveukupne biološke raznolikosti vrlo su važne planinske livade i pašnjaci koji ih presijecaju. Najraširenija šumska zajednica brdskog vegetacijskog pojasa, šuma bukve s velikom mrtvom koprivom (Lamio orvalae-Fagetum) rasprostranjena je na područjima ispod 900 metara. Na nadmorskim visinama iznad 800 metara prostiru se dinarske bukovo-jelove šume (Omphalodo- Fagetum). Primorska bukova šuma s jasenskom šašikom (Seslerio autumnalis-Fagetum) rasprostanjena je na kamenitim platoima iznad 1000 m. U područjima nadmorskih visina od 1100 do 1650 metara, koji obilježava obilan snijeg, kratko vegetacijsko razdoblje i snažni vjetrovi, razvijene su pretplaninske šume bukve i gorskog javora (Polystycho lonchitis-fagetum) s karakteristično povijenim stablima, savijenim u donjem dijelu uslijed pritisaka dugotrajnog snijega. Glavne krajobrazne značajke najviših predjela su ogoljele krške formacije koje se izmjenjuju sa šumskim dolinama i suhim travnjačkim površinama.