Kad već postoji planina treba se penjati

Strpljivo i dugo do samoga vrha

Kad već postoji planina treba je upoznati

Srcem i uhom ko materinsku riječ

Kad već postoji planina treba je osvojiti

Polako i mudro kao jedinu ljubav

Kad već postoji planina treba je zavoljeti

Predano i nježno kao dijete rođeno

Zato i postoji planina

Da bismo otkrili pute neprohodne

I vratili ljepotu daljinama

Velebite, care gora

u nebesa kud se vinu,

kud se penješ iznad mora

u oblake, u visinu?

Ti se dičiš Zavižanom,

gromovitom Gromovačom,

Svetim brdom, Malovanom

i prašumom štirovačom.

Tebe krasi šatorina,

Kiza, Dabri, Visočica,

Vrh Vaganski i Stapina

i paklena Paklenica.

I Bojinac i Rajinac,

Višerujna gorovita,

Sadikovac, Balinovac,

Begovača šumovita.

Ponosiš se kukovima

i Hajdučkim i Ražanskim,

nebo dereš visovima

ne zemaljskim, već božanskim.

Ti se dičiš Lubenovcem,

Bačić kukom i Vučjakom,

i Radlovcem i štirovcem

i Zečjakom i Kozjakom.

Protežeš se uzduž mora

od Crnopca do Vratnika.

Ti si naša sveta gora,

pradjedova naših dika:

Velebite, care gora!

Svijetla planino moga zavičaja

očiju tamnih od snjegova bijelih

isplakana suzo krika i očaja

uvijek se tvome pogledu veselih

doline su tvoje često maglovite

vrhovi postelja oblacima sivim

vjetrovi mrse kosu jele vite

a ja bih tvojim životom da živim

nehinjenom lakoćom tvoje surovosti

vječnošću mora i hladnoćom snijega

kamenim spokojem prolazne mladosti

ozbiljnom bezbrižnošću tebe starijega

poklanjam ti moje jeseni sumorne

srce nesposobno da kameno bude

možda su i tvoje livade umorne

od magle i snjegova od vječnosti lude

što je tvojoj veličini sitni neven žuti

stijenama tvojim maglama i buri

u nemoći svojoj tvoju snagu sluti

od vječnosti tvoje umrijeti se žuri.

Čelo znoj mi probi kroz klance veruć se puste,

Na vrhove Tvoje se popeh, usnuli moj dive;

Niz obronke gledam, kako šume bude se guste

Sunce se rađa, kruni Ti tjeme - litice sive.

Nečujno bude se šume, Brunde nema im živa,

Pust mu je brlog, zavjesom pauk ulaz mu krasi,

Kud stazama je kreto, paprat mu tragove skriva.

Zamuko i Vukan, pjesmom se više s Vučjaka ne glasi.

Ni Mlečića nema tu Sjekira njihovih lupa,

Ne ječi šumom i nikak više sjeći je ne će:

Potomstvo Brunde ih čuva, kroz njih ponosno stupa,

A Vukanov čopor i sad se još Vučjakom šeće.

Sa vrha Tvog oči mi blude, ko u carstvu sanja:

Kroz daleke drage, gdje jutarnje magle se svile,

Ah nisu to magle, već usred vita jelova granja,

Ko dašak laki veo zape Velebitske Vile.

Tamo je Ona na tronu sjedi - Foebusa čeka,

Da skute joj ljubi. Kroz livade prepune rose

I ja ću doć

Dok slazim kroz grane mirisna kleka,

Doci se bude, kosci već, čujem, klepaju kose

Velebit se zovem, junak sam ti pravi

Kamen-krunu nosim na ponosnoj glavi.

Da istinu kažem baš mi dobro nije

Mene sunce pali, studen vjetar bije.

Sunčana mi žega kosu poharala

Zelenu mi bradu bura obrijala.

Obraze mi grdi kiša, snjeg i krupa,

Jadransko me more po tabanu lupa.

Iz neba me biju strjele i gromovi,

Noge su mi bose, a goli bokovi.

Nevolja i tuga stisnulo me jato,

Al ja čvrsto stojim: ne bojim se zato!

Nek me munje biju i dave oblaci

Na muci se pravi poznaju junaci!

Još Ličanin vrli po meni se skita,

Još u gori pjeva vila Velebita.

Iza mene Lika i Krbava slavna,

Ljevo Dalmacija, desno Istra travna.

Uza mene leže Senj i Nehaj smjeli,

Kraljevica, Bakar, Novi i Bag bjeli:

Preda mnom je puklo sinje more slano,

Po njemu otoci, stado raštrkano:

I Pag, i Rab i Krk, Cres i Lošinj kitni,

I Molat i Olib, Silba, Susak sitni,

I još mnogo drugih ispred nogu mojih

Ja ih često brojih, još ih ne izbrojih.

Čuvam ovce da ih vuci ne zateku,

Da mi ne zastrane, da mi ne uteku.

Tim se, brate dragi, dičim i ponosim,

Pa visoko glavu u oblake nosim.

Hodam Velebitom

i njegovim jutrom

svježinom

gotovo omamljen

ranom zorom

što sluti bjelinu dana

Umoran od poslova

u proteklom vremenu

pjevam prvim krilatim željama

nakon buđenja

na Velebitu

Ljubitelj zore

gotovo pobožno

slušam

čujnu tišinu

Velebita

Siv kamenit

ponosit i lijep

zelen

šumovit

gord i slijep još ponešto drugo

Zvonjava ovaca i klepke krava

a na vrhu kapa od magle

Penjanje

spuštanje

Pokoje bistro vodeno oko

pokriveno srebrnim odsjajem

prostrana plandišta

zatravljeni prevoji

poneko točilo

Dolje

duboko

u dodiru s morem

gdje dere bura

i prska posolica

izrasta Velebit

u svojoj gordosti

Ima li u nama

bar nešto skriveno

od te ljepote i ljubavi

Tamo gore

sunce

vjetar

jednako bole

Tamo

gore

proljeće

uvijek

jednako kasni

Probuđeno cvijeće

bojama

blaži

strogoću kamenja

Raspupale grane

pomlađuju

pogurena

ranjava stabla

Sunce blješti

zaostalim

lokvama

nedavne kiše

Tamo gore

gdje

proljeće

uvijek kasni

Brdo Vratnik nadvilo se

Senju gradu

nešto sprema

uznemireno

uzneseno

naslućeno

isanjano

svoja krila pružilo je

dolje

prema

Za tren, bura!

i cvili

i fijuče

i ulice briše

i lomi grane

sve se posakrilo

čekajući

toplije dane

I bura

i Senj

i Senj

i bura

oduvijek je tako

otkad ih je znati

Čim malo sunce se javi

oni će se sazivati

Ona je probudila planinsku zoru

I dugim jecajima obojila jesen.

Zašumjela je kroz gole vrleti

Kao nevidljiva utvara svemirske rijeke,

Olujnim vihorima udarala

I iz korijena čupala.

Ona je podizala vrtloge prašine,

Otpalo lišće i slomljene grane

Koje je poput roblja slijedilo njen put,

Nasrtala u tutnju i prasku

Na zelene čopore buntovnih stabala,

U pasu ih do prestrašenih trava povijala

A zatim u prkosu i gnjevu uspravljala.

Ona je dugo ludovala planinom,

Lutala između kamenja, grmlja i šipražja

I tako bijesno pirovala.

Onda je iznenada, jednog jutra,

Na raskršću smreka i jata golubova

Odjednom posustala I u tišini mračnog bezdana nestala.

Gle kako iz pukotine suhog kamena
Kao iz bijelog vapnenog plamena
Izviruje mala klica!
Tiho treperi kao da podrhtava
Dok se sunce raskriljuje bez milosti
U svoj zlatni kotač ne zaustavlja.
Bilo je jutro još sneno
Kad je vjetar nad planinom
Svoj prvi polen krao,
A ja sam gledao blijedu klicu
I bilo mi ju je žao.

(Iz zbirke Svjetlost ognjišta, Senjsko književno ognjište, Senj, 1993.)

VELEBITSKA DEGENIJA

- Degenia velebitica
- Zlatnici žuti na šugarskoj dulibi stjenjem rasuti.


RUNOLIST

- Leontopodium alpinum
- Alpski bjelolist na Zavižanskoj kosi kao opal čist.


GOSPINA TRAVA
-
Hypericum perforatum
- Srpanjsko sunce u žutim cvjetovima zaboravljeno.


STOLISNIK

- Achillea millefolium
- Čudesna trava hajduku rane vida i kada spava.


HRVATSKA SIBIREJA

- Sibiraea croatica
- Sjeme sibirsko iz kopita procvjeta na Visibabi.


MAJČINA DUšICA

-Thymus serpyllum
- Grimizna trava Veliki Lubenovac preobražava.


KRANJSKI LJILJAN

- Lilium carniolicum
- Ures planinski očarava ljepotom kao cvjet rajski.

Umrijet ću noćas od ljepote
Vidjeh te na slici
i na kovanici i pomislih: Bože, koje li divote!
Danas te vidjeh na kamenoj litici,
umrijet ću danas od silne ljepote.
Tko li si ljepotanko zelenožuta,
tko te prosu niz strmu kamenu kosu?
Da li te čeliči lička zima ljuta,
piješ li u ljetne zore sočnu rosu?
Iz Raja zemaljskog ti dolaziš slutim,
Noa te ponese u korablji svojoj.
Gledam te neznanko i očaran šutim,
ne mogu odoljeti ljepoti tvojoj.
Čudesna Degenio Velebitico,
enigmo, endeme edenske ljepote!
Nema te nigdje, nema te dušo nitko
samo Velebit što te kamenu ote!)

Umrijet ću u gojzericama

na Bojincu il na vrhu Kleka,

gdje orli kruže nad liticama

i vide se obzorja daleka.

Nestat ću u paklu Paklenice

u snježnoj zimskoj olujnoj noći.

Nek me nose moje gojzerice

gdje noga gorštaka neće doći.

Ostat ću na vrhu Gromovače

za tihe ljetne zvjezdane noći,

u zoru stići do štirovače,

usnuti kraj vrela u samoći.

Ispenjat ću visove visoke,

dosegnuti nebo liticama.

Kada spoznam ponore duboke;

umrijet ću u gojzericama.